Progonjen onim što je učinio, Dražen Erdemović nije mogao dugo šutjeti. U ožujku 1996. godine, nakon što je svoju priču ispričao jednoj američkoj novinarki, uhićen je u Srbiji i ubrzo izručen u Haag. Tamo je postao prvi optuženik koji je, bez nagodbe, priznao krivnju za zločine protiv čovječnosti
U srpnju 1995. u zaštićenoj zoni, koju je proglasilo Vijeće sigurnosti i koje su trebale štiti snage UN-a, vojska, policija i paravojne formacije bosanskih Srba počinile jedan od najvećih zločina od Drugog svjetskog rata u Europi. U samo nekoliko dana ubijeno je više od 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, dok su žene, djeca i starije osobe prisilno protjerani.
U tišini haške sudnice, riječi Dražena Erdemovića odzvanjale su težinom neizrecivog zločina. Bivši pripadnik 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske (VRS), stajao je kao svjedok tužiteljstva na suđenju Ratku Mladiću i mirnim, gotovo mehaničkim glasom opisivao kako je, zajedno sa svojim suborcima, u jednom danu strijeljao više od tisuću bošnjačkih muškaraca i dječaka, priznavši pritom da je osobno usmrtio između 70 i 100 ljudi.
Njegovo priznanje, prvo takve vrste pred Međunarodnim kaznenimsudom za bivšu Jugoslaviju, nije bilo samo ključan dokaz u procesu protiv Mladića, već i duboko uznemirujuća ispovijest čovjeka koji je postao stroj za ubijanje, a zatim odlučio progovoriti, progonjen, kako je rekao, vlastitom savješću i duhovima prošlosti.Šest sati pakla na farmi BranjevoTog srpnja 1995. godine, dan je na poljoprivrednom dobru Branjevo kod sela Pilica, nedaleko od Zvornika, započeo kao i svaki drugi. No, oko deset sati ujutro, idilu je prekinuo dolazak prvog autobusa. U njemu su bili muškarci i dječaci iz Srebrenice, od petnaestogodišnjaka do staraca od 60 godina. Bili su u civilnoj odjeći, vezanih ruku i s povezima preko očiju. Erdemović i sedam drugih pripadnika njegovog odreda dobili su naređenje od časnika Brane Gojkovića: “Strijeljajte ih.”Ono što je uslijedilo bio je metodičan, hladnokrvan masakr koji je trajao gotovo šest sati. Zarobljenici su izvođeni iz autobusa u skupinama po deset, postrojavani na livadi iza zgrade farme i ubijani rafalima iz automatskih pušaka, s leđa. Autobusi su neprekidno pristizali, između 15 i 20 njih toga dana.
Progonjen onim što je učinio, Dražen Erdemović nije mogao dugo šutjeti. U ožujku 1996. godine, nakon što je svoju priču ispričao jednoj američkoj novinarki, uhićen je u Srbiji i ubrzo izručen u Haag. Tamo je postao prvi optuženik koji je, bez nagodbe, priznao krivnju za zločine protiv čovječnosti
Ove godine na obljetnicu genocida u Srebrenici donosimo priču o svjedoku pokajniku Draženu Erdemoviću.
U tišini haške sudnice, riječi Dražena Erdemovića odzvanjale su težinom neizrecivog zločina. Bivši pripadnik 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske (VRS), stajao je kao svjedok tužiteljstva na suđenju Ratku Mladiću i mirnim, gotovo mehaničkim glasom opisivao kako je, zajedno sa svojim suborcima, u jednom danu strijeljao više od tisuću bošnjačkih muškaraca i dječaka, priznavši pritom da je osobno usmrtio između 70 i 100 ljudi.
Njegovo priznanje, prvo takve vrste pred Međunarodnim kaznenimsudom za bivšu Jugoslaviju, nije bilo samo ključan dokaz u procesu protiv Mladića, već i duboko uznemirujuća ispovijest čovjeka koji je postao stroj za ubijanje, a zatim odlučio progovoriti, progonjen, kako je rekao, vlastitom savješću i duhovima prošlosti.
Šest sati pakla na farmi Branjevo
Tog srpnja 1995. godine, dan je na poljoprivrednom dobru Branjevo kod sela Pilica, nedaleko od Zvornika, započeo kao i svaki drugi. No, oko deset sati ujutro, idilu je prekinuo dolazak prvog autobusa. U njemu su bili muškarci i dječaci iz Srebrenice, od petnaestogodišnjaka do staraca od 60 godina. Bili su u civilnoj odjeći, vezanih ruku i s povezima preko očiju. Erdemović i sedam drugih pripadnika njegovog odreda dobili su naređenje od časnika Brane Gojkovića: “Strijeljajte ih.”
Ono što je uslijedilo bio je metodičan, hladnokrvan masakr koji je trajao gotovo šest sati. Zarobljenici su izvođeni iz autobusa u skupinama po deset, postrojavani na livadi iza zgrade farme i ubijani rafalima iz automatskih pušaka, s leđa. Autobusi su neprekidno pristizali, između 15 i 20 njih toga dana.
“Tog dana strijeljali smo između 1.000 i 1.200 civila”, posvjedočio je Erdemović. Krvoproliće je zaustavljeno tek oko 16 sati, kada je njihovu “smjenu” preuzela druga jedinica iz Bratunca.
Nakon masakra na Branjevu, isti visoki, sijedi potpukovnik VRS-a koji im je ujutro prenio instrukcije, vratio se s novim zadatkom: u Domu kulture u Pilici čekalo je još oko 500 zarobljenika koje je trebalo pogubiti. Prema Erdemovićevom svjedočenju, tada su on i ostali pripadnici 10. diverzantskog odreda odbili poslušnost. Sjedili su u kafiću preko puta Doma kulture i slušali pucnjeve i eksplozije dok su vojnici iz Bratunca izvršavali i taj zadatak.
