Prije 41 godinu bio sam pripadnik “JNA”. Služio sam u Sarajevu, da me ubiješ ne znam da li se kasarna zvala „Slobodan Princip Seljo“ ili „Slaviš Vajner Čiča“. Bio sam „nišandžija“ na radaru za osmatranje i navođenje.
Zakletvu, ono da ćemo “braniti domovinu ne žaleći da u toj borbi i život damo” polagali smo na Vracama.
Drugi čitaju:
Tada, 08. februara 1984. godine počele su Zimske olimpijske igre u Sarajevu. Za vrijeme Olimpijade, zajedno s mnogim drugim vojnicima, bio sam na Jahorini. Proteklo je od tada ihahaj godina, ipak sjećam se nekih drugova iz vojske: Muhameda Bečića, Nijaza Selimovića, Zorana Kovačevića, Gorana Blagojevića, Aleksandra Ristića, Bitići Besima, Senvera Ibrahimija, Zorana Miličevića Febe, Zorana Saldžijeva, oficira Dermaku Šabija, Stanka Džomića, Dževada Aladina…
Dvadesetak dana prije početka takmičenja, s obzirom na to da nije bilo mnogo snijega, nanosili smo snijeg na staze i gazila ga nogama, kako bismo što više snijega mogli da nanesemo na stazu. Jedan do drugog, držeći se za opasače, spuštali smo se niz stazu, na petama, i nabijali snijeg. Kasnije, neposredno pred početak takmičenja pao je veliki snijeg pa smo morali da ga zgrćemo sa staze.
Na Jahorini su se žene takmičile. Sjećam se da je bila i naša Mateja Svet. Kada je oficijelni spiker najavio Mateju Svetu, usput dodajući da ima 17 godina, njena majka, koja je stajala baš kraj mene, počela je da viče:”Petanes’ pa pol, petnaes’ pa pol…”
Negodovala je što su joj dali godinu i po više. Jedan iz publike joj je doviknuo:“ De, bona, šta toliko vičeš, nećeš je udavat’.“ Bilo je još zanimljivih zgoda sa sa strancima. Oficiri su nam govorili da strogo vodimo računa kako se ponašamo jer mi predstavljamo lik svih vojnika “JNA”. Kada bismo se na kraju dana vraćali u hotel na spavanje, pjevali smo borbene pjesme. I sad mi u glavi odzvanja ono:”U no, u novembru četrdeset treće, zado, zadobismo bolove najveće. Izgu, izgubismo druga, druga Lolu, sekretara Skoja. Drug je, drug je Lola, desna ruka Titi, zato zato su ga ubili fašisti…” I tako je bilo svaki dan. Mi u koloni se vraćamo i pjevamo.
Mnogi su nam aplaudirali dok smo prolazili. Neka se ne širi, i neka ostane među nama, ja sam bio onaj prvi glas koji bi prvi poveo pjesmu, a za kojim su svi ostali ponavljali riječi pjesme. Jednog dana, bili smo jako umorni a i padao je snijeg i puhao vjetar, bilo je baš hladno. Dok smo se vraćali, nije nam bilo do pjesme. Poslije nas je jedan oficir naružio zato što nismo pjevali. – Niko vas ne tjera da pjevate, ali ako se ovako vraćate sa staza, bez pjesme, mogu stranci pomisliti da mi vas tjeramo na rad.“ Bili smo smješteni u hotelu, čini mi se, u „Maršalu“.
U hotelu nas je jedne večeri posjetio i Slavko Podkubovšek, bivši profesor na Fakultetu za fizičku kulturu u Sarajevu, smučarski takmičar i trener. Jedan iz grupe ljudi od kojih je krenula ideja da Sarajevo bude domaćin Olimpijade. Često smo, poslije večere, imali kulturno-zabavni program. I u tome sam bio aktivan, glumio u nekakvim skečevima. Helam, za angažman na Jahorini dobio sam 10 dana nagradnog odsustva. Olimpijada mi je, između ostaloga, i zbog toga ostala u lijepom sjećanju.
Fahrudin Sinanović
