Sjećanje na april 1992. godine: Zaboravljeni krvavi Bajram u Bijeljini

Piše: Jusuf Džafić

Srpski nacionalisti, u zadnjih stotinjak godina poznati kao četnici, uvijek su uživali u tome da počine neki zločin da li na pravoslavni blagdan (Božić, Uskrs, Pravoslavna nova godina i sl.) ili pak na muslimanski (Ramazanski i Kurbanski bajram). Četnička zvjerstva u Sandžaku i gornjem Podrinju pravoslavnog Božića 1943. godine, Genocid nad Bošnjacima i ostalim muslimanima Cetinja i okolice na Badnje veče 1711. godine, poznat kao „Istraga poturica”, koju je opjevao i glorifikovao Petar Petrović Njegoš, taj srpskocrnogorski Gebels XIX stoljeća, u svom Gorskom vijencu, epskoj pjesmi koja je jedan od temelja modernog srpskog ekstremizma i fundamentalizma, samo su neki od primjera te već, slobodno možemo reći, „tradicionalne četničke prakse”. Tako je i Agresija na suverenu Republiku Bosni i Hercegovinu počela 31. marta 1992. godine u Bijeljini, tačnije noći s 31. marta na 1. april, 28. noći ramazana 1412. hidžretske godine, a ne 6. aprila 1992. godine u Sarajevu, kako se zvanično uzima datum i mjesto početka Agresije.

Upravo te noći 31. marta, rat, u liku Željka Ražnatovića Arkana, zakucao je na vrata bijeljinskih Bošnjaka, Hrvata, Albanaca, Roma i probosanskih Srba. Goloruki, nesvjesni realnosti, Bošnjaci i ostali probosanski Bijeljinci nisu bili spremni da se suprostave domaćim semberskim četnicima, ali i, poput parazita pridošlim srbijanskim četnicima, željnih „turske” krvi.

Zapucalo je u noći između utorka i srijede, između posljednje dana marta i prvog dana aprila. Tutnjalo je tu, oko nas, potmulo su odjekivale eksplozije, jedna za drugom, niko nije znao šta se dešava. Čulo se da su stigli arkanovci, očekivalo se nešto, a niko nije znao šta se dešava, ali je iznad svega lebdjela stara, poderana iluzija da rata ovdje ne može biti, jer nema ko ratovati. Za većinu nas rat je bio ono što smo vidjeli na filmu: jedna vojska puca na drugu. Ovdje su samo Srbi imali vojsku, policiju, oružje. Druge strane, jednostavno nema”, napisao je Trbić, između ostalog o početku „krvavog plesa” u Bijeljini.

Tačan broj Bošnjaka koji su ubijeni u tim pokoljima početkom aprila još uvijek se ne zna. Krivac je i Haški tribunal koji nije pokrenuo detaljnu istragu tih nemilih događaja. Stoga je i broj osuđenih za zločine nad Bošnjacima Bijeljine zanemarljiv. Brojni krvnici i dan-danas slobodno dišu, žrtva se svakodnevno susreće sa svojim krvnicima. Procjenjuje je se da je u četničkom divljanju u Bijeljini tokom aprila 1992. Godine,te kasnijim zločinačkim radnjama nastradalo između 700 i 1000 ljudi mahom Bošnjaka, ali bilo je i Albanaca, Roma, te nekolicina Srba, probosanske, antičetničke orijentacije. Inače, četnici su imali običaj da ovakve Srbe ubiju, pa optuže Bošnjake da su oni vinovnici njihove likvidacije

Krizni štab SDS-a, na čijem je čelu tada bio poznati semberski četnik Ljubiša Savić-Mauzer, koji je ubijen 2000. godine, najvjerovatnije u Miloševićevom razračunavanju sa svojim nekadašnjim „jaranima”, objavio je 15. maja 1992. godine u prvom broju SIM novina da su sljedeće osobe nastradale, tj. da su sljedeći „muslimanski ekstremisti” ubijeni: Ziberi Ajruš (1968), Maid Sinanović, Salko Nargalić-Ćosa (1960), Ešef Beganović (1960), Alija Mujkić (1927), Sead Krajinović. Mustafi Komšiću (1933) pucali su u noge i ostavili da krvareći umire i gleda u mrtve sinove Adnana (1963) i Rijada (1973). Ubijeni su i Bejtula (1956), Hamijeta (1953) i Abdirami (1954) Pajaziti, Husein Dizdarević (1941), Sabit Arifović (1935), Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir, Husein Geljo (1933), Haso Imširović (1929), Feriz Karasuljić (1959), Bisera Bišanović (1933), njene kćerke Nermina (1954) i Mirsada (1962), unuk Damir Danović (1976), podstanarka Radmila Novaković. Ubijeni su braća Ibrahim (17) i Almir (16) Belkić, Ivica Vrhovac (1945), Mira Ilić, Dževad Osmanović (1978), Dževad Jašarević (1956), Elmazi Mersim (1969), Muhamed Mulabdić (1964), Majda Izić (1929), Bego Šindrić (1942), Huso Benić i jedna neidentifikovana osoba. Arkanovci su ubili i Milu Lukića, brata narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka, te svjedoke tog zločina Antoniju Ostojić (1926) i Zvonka Lazarevića (1972)