Uz bogatu biografiju Jasne Šamić dodao bih nešto što uz biografije obično ne ide: sarajevska mlada dama, neosporno zgodna, inteligentna, poznata u svim intelektualnim krugovima toga doba. Neko koga nismo mogli zaobići kada se govorilo o viđenim ljudima toga vremena.
Nemamo prostora da navedemo sva Jasnina ostvarenja u svim područjima jer bi to bio dug prilog, duži od ovoga intervjua. Dozvolite mi, ipak, da spomenem njenu nedavnu knjigu – “Razbijeni kaleidoskop” (izdavač: Rabic), kao i skoro objavljenu knjigu na francuskom, “Ailleurs est le ciel” (Nebo je negdje drugdje).
—
—
JASNA, MOŽEMO LI SE VRATITI U DOBA NAŠE MLADOSTI KADA SMO OBOJE ŽIVJELI U SARAJEVU, KAO ŠTO SADA NI TI NI JA VIŠE NISMO U NAŠEM GRADU. VRATITI DOBU, SADA DAVNIH ŠEZDESETIH, SEDAMDESETIH I OSAMDESETIH GODINA. KAKO I PO ČEMU TI PAMTIŠ TO DOBA DJETINJSTVA, MLADOSTI, DRUŽENJA?
– Prvo, hvala na lijepim, za mene krajnje laskavim riječima. Da, mislim da se možemo vratiti na jedini mogući način, a to je da se sjećamo tog doba, bilo zureći u plafon, bilo sa “perom” u ruci (pred ekranom, danas). Ja o tom dobu stalno i pišem, bilo u fikciji, bilo u poeziji, bilo u sjećanjima koja su skoro blizu fikciji. Po čemu najviše pamtim ta doba? Po bezbrižnosti, po nekoj vrsti nepravičnog nezadovoljstva koje sam osjećala za nečim boljim, a nije mi napamet padalo da sve može biti mnogo gore kao što je bilo i kao što je danas u odnosu na ta davna vremena.
—
—
IZMEĐU DVA GRADA
Posebno se sjećam Muzičke škole i svojih časova klavira i solfeđa, sjećam se Malog Lošinja i Poreča i plesa na terasama gdje se svirala muzika uživo na otvorenom, i kao da se miješala sa šumom mora koje nikad ne šuti; sjećam se naše terase na šestom katu nebodera u Sarajevu i pozorišnih predstava koje smo kao djeca tu davali, sjećam se izložbi na toj terasi koje smo također kao djeca tu priređivali sa našim “djelima”, gdje smo simbolično naplaćivali ulaznice, sjećam se svojih prvih ljubavi, sjećam se svog prvog odlaska u Veneciju i začaranosti tim gradom, sjećam se svog djetinjstva provedenog u Parizu i u Sarajevu, sjećam se Luktarskog pozorišta u Sarajevu gdje smo dobivali paketiće za Novu godinu, sjećam se i théâtre de marionette u Parizu, jahanja na poniju u Jardin du Luxembourg u Parizu, sjećam se svog plesa u pariškoj školi za šta sam dobila silne pohvale, sjećam svoje želje da budem balerina, ali mi mama i tetka to nisu dale govoreći da ću “pokvariti noge” (moguće da su to iskreno mislile ili je to bio izgovor za njihov stav prema toj profesiji), sjećam se da sam sa pariškom lutkom išla u osnovnu školu u Sarajevu, sjećam se žutog sira koji smo dobivali za užinu kojim smo se gađali za vrijeme velikog odmora u dvorištu Koturove škole, sjećam se Zmaj Jovine škole i moje glume kao Fema u Pokondirenoj tikvi za što sam dobila velike pohvale, sjećam se koncerata u Muzičkoj i pobjede sa Bachom na konkursima…
—
—
NEKAKO ISTOVREMENO, POČETKOM DEVEDESTIH GODINA, NAPUSTILI SMO NAŠE SARAJEVO. KAKO SI TI DOŽIVJELA RASTANAK SA GRADOM NAŠE MLADOSTI? ZNAM DA SU SVI RASTANCI BOLNI, ALI ŠTA JE TEBI OSTALO NEZABORAVNO IZ DOBA KADA SI NAPUŠTALA SARAJEVO?
– Ja zapravo nisam nikad ni napustila taj grad. Otišla sam u Pariz prije rata, za vrijeme rata sam dolazila ovdje, u Parizu sam radila i odbranila doktorat i od tada se “klatim” između dva grada, dva jezika, i još mnogo toga preko četrdeset godina. Nisam bila u stanju da se odlučim, da “presječem”, da ostanem istinski u Parizu, ili da se vratim istinski u Sarajevo. Vjerovatno ću se uskoro morati odlučiti. Ono što je za mene bilo bolno jeste rat, nemogućnost da budem stalno sa svojima, da sa njima podijelim tu ogromnu nesreću i nepravdu, a onda rastanak, vječni rastanak zbog smrti sa raznim dragim i bliskim ljudima, prijateljima. I to se nastavlja. A nostalgija je uvijek prisutna.
—
—
BORAVAK U PARIZU OMOGUĆIO TI JE DA UPOZNAŠ MNOGE ZNAČAJNE INTELEKTUALCE EVROPE, A SA NEKIMA SI I DANAS PRIJATELJ.
– Da, taj dugi boravak, a naročito moja radoznalost i moj rad, profesija, ili više njih (zavisi kako se gleda), ljubav prema umjetnosti, omogućili su mi poznanstva sa raznim zanimljivim ljudima. Sa nekima sam bila i ostala prijatelj, iako sam se od izbijanja rata sve više izolovala i posvetila fikciji. I ranije sam voljela da putujem sama, to i danas najviše radim, volim da odlazim sama na izložbe, u pozorište i kina (u kina sve rjeđe, jer su filmovi sve razoračavajući), tako su utisci jači. Među moja najdraža putovanja spadaju predstave koje sam pravila u Sarajevu i u Parizu, ali i filmovi, i moje knjige koje pišem.
—
—
GUIGNOL
Za ta putovanja ne trebaju pasoši, maltretiranje na aerodromima, kontrole, pečati, ali treba ipak novac od koga sve više zavisi i umjetnost, pa zato i odumire, ona prava, sa veliko “U”. Danas je najprisutniji egzibicionizam i voajerstvo, koje mnogi zovu savremenom umjetošću.
KOGA BI IZDVOJILA IZ TE PLEJADE POZNANSTAVA, NEKOGA KOJE NA TEBE OSTAVIO NAJSNAŽNIJI UTISAK?
– Teško mi je to reći, bilo je jako puno zanimljivih ljudi, neki su bili simpatični, neki antipatični. Oni koji su mi postali prijatelji, ti su naravno i najprisutniji i danas u mom životu, a među umjetnicima, tu je, u Parizu, bio Rouben Melik, pjesnik, Bernard Lambert pisac, Bernard Lewis profesor iz Princetona, potom usputni susreti su bili također zanimljivi, naprimjer sa Philippom Sollersom, piscem, Milanom Kuderom, piscem, Yvrijem Gitlisom violinistom, itd; mnogi današnji pisci i umjetnici, glumci iz naših krajeva su mi bili i ostali prijatelji, ko se zanima za to može na portalu Oslobođenje pročitati ta moja sjećanja o poznatim i manje poznatim licima, a svoja sjećanja sam kao romansirana zabilježila i u svojoj fikciji.
NE MOŽEMO NIKAKO ZABORAVITI OPSADU SARAJEVA. KAKO SI TI DOŽIVLJAVALA TO VRIJEME STRADANJA NAŠEG GRADA I DOMOVINE, DOK SI ŽIVJELA DALEKO OD TIH PROSTORA?
– Bila sam bolesna od toga i naprosto opsjednuta. Samo sam se time bavila, pisala o tome, pokušavala da dokažem strancima koje sam sretala da se mi nismo mrzjeli, dok nisam shvatila da sam samo “guignol”, da te ljudi općenito razumiju samo ako im se slična nesreća desi, da je uopšte malo empatije u svijetu, da svako gleda sebe, i drži se devize “poslije mene potop”. Ljudi su sve više narcisoidni i egocentrični, tako mi se barem čini, drugi ih ne zanimaju osim ako im trebaju, a oni koji žele drugima pomoći važe kao posebni idoti; njima niko i ne vjeruje. Iako često žalim što sam se bila posvetila “određenoj ideji Bosne”, upropastivši vlastiti egzistencijalni život i karijeru, moguće je da bih ponovo isto radila i osjećala.
Ja nemam nikog bliskog u Ukrajini, ali stradanje nevinog svijeta me jako pogađa, situacija i posebno je diskurs isti kao što je bio i kod nas devedesetih, to se zove izvrnuta logika koju danas vodi Putin, to vođenje preventivnog rata, koji ostavlja strašne posljedice na mnoge generacije, mi smo već doživjeli prije trideset godina, to je stvorilo barbare i od onih koji nisu započeli barbarstvo.
ČESTO BORAVIŠ U SARAJEVU, UPOZNATA SI SA SVIM DEŠAVANJIMA U BIH. KAKVO JE TVOJE VIĐENJE AKTUELNE SITUACIJE U BIH?
– Žalosno. Ne znam ima li šansi da se nacionalisti i mafija na vlasti sruše, promijene, da glasači shvate da su prevareni odavno, da ih ti ljudi ne štite nego doslovce ubijaju, hoće li jednog dana početi da cijene univerzalne vrijednosti, hoće li ljudi prestati da gledaju sve kroz prizmu takozvanog etniciteta, koji je ovdje ustvari sinonim za religiju. Sve mi se čini bezizlazno, uopšte u svijetu, a ovdje je taj utisak još jači.
—
—
ODUVIJEK BOSNA
Istovremeno, ovdje imam i dalje mnogo prijatelja, dragih ljudi, i dalje ima kutaka u koje volim zalaziti u Sarajevu, tako da je moj odnos prema Sarajevu i Bosni prilično šizoidan. To je možda najbliže onome što Francuzi zovu l‘amour haine, ljubav-mržnja. Jedna ambivalentna i jaka veza.
ŠTA TI, KAO PEDAGOG KOJI JE UČIO I VASPITAVAO GENERACIJE STUDENATA, ŽELIŠ PORUČITI DANAŠNJOJ MLADOSTI BIH U OVIM TEŠKIM VREMENIMA?
– Ja bih im preporučila ono isto što sam i ja radila: da vole lijepo, umjetnost i lijepu knjigu. U jednoj pjesmi sam rekla da vjerovatno ne bi nikad bilo rata, niko ga ne bi stigao voditi, kada bi obaveza u školama bila da svaki stanovnik svake zemlje napiše barem po jednu simfoniju u životu.
BLIŽE NAM SE IZBORI U DOMOVINI. KOJU BI IZBORNU PORUKU POSLALA NARODU KOJI ĆE GLASATI?
– Da glasaju protiv svih ovih na vlasti, i samo za one koji su za Bosnu i bosansku naciju. Namjerno ne govorim i Hercegovina, jer se ova zemlja oduvijek zvala Bosna, a Austrija ju je podijelila i po imenu. Moja majka je po ocu Hercegovka, ali je oduvijek bila po naciji Bosanka. Treba znati istoriju da bi se razumjela i sadašnjost. Ali ne onu istoriju koju su nametnuli nacionalisti i mafiozi. To su ustvari sinonimi kod nas: nacionalisti, mafiozi, lopovi. Napomenut ću da je Bosna jedinstvena i u tome: ljudi zajedno tu žive stoljećima a nisu postali jedan narod (za razliku, recimo, od Albanaca, koji su svi to bez obzira na religiju, ili Amerikanaca koji usput gaje i komunitarizam, to im ne smeta da se osjećaju svi američki patrioti…).
KAO INTERVJUER, UVIJEK ŽELIM RAZGOVOR ZAVRŠITI OPTIMIZMOM. IMA LI MJESTA I OPTIMIZMU U DANAŠNJEM SVIJETU DOGAĐANJA U DOMOVINI?
– Jedan pisac je rekao da je pesimista optimista koji je počeo da razmišlja. Posmatrati pomno današnju situaciju, ne vodi previše optističkim osjećanjima. Ali optimizam je možda i vjera u neku lijepu predstavu, izložbu, i film koji ćemo vidjeti uskoro. Ili koju ću imati prilike napraviti? Ko zna… To je ustvari više nada nego ono što nazivamo optimizmom. Ta riječ nije pretjerano dio vokabulara kojim se služim…
Pretplati se na digitalno izdanje Oslobođenja, Magazina Dani i Dječije štampe i budi uključen u svakodnevno informisanje iz BiH gdje god se nalaziš. Pristup digitalnom izdanju Oslobođenja imaš prije svih i sa bilo kojeg uređaja sa jednostavnim načinom pretplate i trenutnom aktivacijom pretplatničkog računa! PRETPLATI SE ODMAH!
