Glazbenik, tekstopisac i producent Dragan Lukić Luky, višestruki dobitnik diskografske nagrade Porin i brojnih drugih, zaslužan je za neke od najpoznatijih domaćih hitova, a njegov glazbeni put počeo je u splitskoj grupi Tužne uši, nastavku postpunk sastava Abortus, koja je obilježila alternativnu rock-scenu na početku 1980-ih, u kojemu je svirao klavijature.
Nakon toga otišao je u grupu Đavoli, uoči samog snimanja materijala, kada je sastav napustio Zlatko Volarević koji je prešao u Crvenu jabuku, čije je mjesto popunio. Bio je tada vrlo mlad, grupa je puno putovala i svirala, a onda im se na turneji krajem 1988. godine dogodila nesreća. Dok su išli na koncert u Niš, doživjeli su prometnu nesreću u kojoj je Luky teško stradao i bio klinički mrtav nekoliko minuta. Poslije će se pokazati da je ta nesreća imala znatan utjecaj na njegov glazbeni put, a čini se i na neke suradnje. Naime, nekoliko godina nakon nesreće Luky je počeo raditi na vlastitoj duhovnosti pa je tako od burnog glazbenog putovanja preko duhovnog istraživanja spoznao važnost slobode u vlastitom životu.
“Nekoliko godina nakon prometne nesreće i toga iskustva nisam se aktivno bavio nikakvim duhovnim disciplinama, no u meni se očito dogodio ‘klik’, a da toga i nisam bio svjestan. Boravio sam tih nekoliko minuta s druge strane života i to je iskustvo očito na mene ostavilo predubok pečat da bih to tek tako zaboravio – takva su iskustva očito presnažna. Nakon nekoliko godina shvatio sam da moram istražiti taj svijet i moja potraga duhovnom stazom je počela. Bavio sam se širokom lepezom vrlo kompleksnih koraka na duhovnoj stazi. Od meditacije i joge, koje su mistične discipline, sve do složenih duhovnih operacija hermetizma, kabalistike te ostalih kompleksnih disciplina modernog gnosticizma. Neke od njih iziskivale su višemjesečna osamljivanja, potpuni asketizam koji podrazumijeva život u jednoj bijeloj odori koju sam moraš prati svaki dan, odricanje od bilo kakvog alkohola, hrane animalnog porijekla i sl. – samo biljke i voda. To je intenzivno trajalo šest do osam godina, s tim što sam otprilike zadnje dvije već počeo lagani povratak u svjetovne sfere…”, komentirao je svoj duhovni put Luky za portal Atma.
Posljednja volja
Jedno je vrijeme surađivao s hip-hop sastavom The Beat Fleet, za koji je producirao prva četiri albuma. Također je producirao i albume svojih prijatelja Olivera Dragojevića, Marijana Bana i Daleke obale, Tedija Spalata, Gibonnija, Damira Urbana, Dina Dvornika i drugih, a kao tekstopisac napisao je brojne hitove, poput pjesme “Morski vuk” u izvedbi Olivera Dragojevića i Tonyja Cetinskog, “Moja tajna ljubavi” u izvedbi Olivera Dragojevića i mnoge druge. S Gibonnijem je, pak, radio glazbu za hrvatski film “Posljednja volja” Vicenca Blagaića iz 2001. godine. Sve to samo pokazuje da je riječ o jednom od najtalentiranijih domaćih glazbenika.
Odrastao je u glazbenoj obitelji jer mu je otac Dragan Lukić bio dugogodišnji direktor Splitskog festivala u tandemu s Nenadom Vilovićem, u mladosti mu je jedan od najboljih prijatelja bio Dino Dvornik, a svoje najljepše ljubavne hitove napisao je navodno nakon bolnog prekida s Blankom Vlašić.
Pokrenuo je samostalnu pjevačku karijeru, objavivši svoj debitantski album “Ararita” 2003. godine. Album je osvojio nagradu Porin za najbolji pop-rock i rock album 2003. i za najbolje likovno oblikovanje 2004. Drugi album “V.I.T.R.I.O.L.”, na kojemu je sa Željkom Brodarićem bio producent, objavio je 2006. godine, a treći album “Hvala :)”, na kojemu je radio dvije godine, izdao je za diskografsku kuću Aquarius Records. Albumi čine trilogiju koja govori o njegovu životu prije i poslije teške prometne nesreće.
“Ja trilogijom opisujem tri faze postojanja – život, smrt, pa ponovno rođenje”, izjavio je Luky svojedobno za IN Magazin. Tada je tvrdio i kako je doživio mistično iskustvo koje ga je, kako je rekao, potpuno promijenilo.
Zanimljivo, uoči objave trećeg studijskog albuma zbog kojeg se Luky na godinu dana potpuno povukao iz javnosti, objavljen je spot za treći singl s nadolazećeg albuma za pjesmu “Djevojka čudnih očiju”. Za snimanje videospota splitski kantautor je odabrao Andreu Koprčinu, tada dvadesetogodišnju studenticu splitskog Pravnog fakulteta, inače bivšu djevojku chefa Ivana Pažanina.
“Andrea je vrlo simpatična i draga, a svojom pojavom i osobnim zračenjem potpuno odgovara stihovima moje pjesme ‘Djevojka čudnih očiju'”, rekao je uoči priprema za izlazak trećeg albuma.
Smisao postojanja
Dobitnik desetak Porina i brojnih drugih glazbenih nagrada smisao postojanja i vlastite unutarnje ravnoteže, uz glazbu, pronašao je u gnozi, proučavanju misticizma, filozofije i hermetizma, a s godinama se izvještio u numerologiji i kabali.
“U tinejdžerskim danima, dok sam svirao u Đavolima, kao 18-godišnjak doživio sam na našoj turneji tešku prometnu nesreću. Tada sam nekoliko minuta bio klinički mrtav, a nakon tog iskustva s druge strane života, koje je bilo drukčije od svega što sam doživio do tada, počeo sam se zanimati za duhovnost. Spoznao sam da postoji i nešto drugo osim fizičkog i materijalnog svijeta te krenuo u potragu za tim”, rekao je svojedobno u razgovoru za Gloriju.
Otkrio je tada kako se, nakon povlačenja iz javnosti, vratio među ljude, odnosno, kako je rekao, životu prosječnog Dalmatinca.
“Glavni razlog je bio taj što u svojoj biti pripadam zapadnoj civilizaciji, a to jest civilizacija druženja, zajedničkog rituala, predstave, arene… Malo ljudi bi kod nas imalo razumijevanja za nekog tko po 20 sati na dan meditira pod stablom ili na vrhu brda – što je misticima istoka uobičajeno. Zbog toga sam se nakon ciklusa koji sam prošao odlučio vratiti životu prosječnog Dalmatinca koji voli more, prijatelje, ćakulu, lipu pismu i vino te se baviti svojom umjetnošću”, objasnio je Luky, koji je svoju duhovnost izrazio i tetovažama kojima se ukrasio. Na glavi ima stiliziranog dupina koji prikazuje savršeno biće i njegovu privrženost moru, na lijevoj ruci ima egipatski motiv “djevojku s lotosima”, koja je simbol nevinosti, a na desnoj ruci je prikaz prosvjetljenja.
Prije nešto više od godinu dana, njegov bivši suradnik Damir Urban, gostujući u magazinu pop-kulture “Drive” na radiju Yammat, progovorio je o njihovu razlazu, a iz njegovih riječi moglo se puno toga, moguće i pogrešnog, zaključiti.
Naime, prva dva Urbanova samostalna albuma “Otrovna kiša”, koji je objavljen 1996., i “Žena dijete”, objavljen dvije godine poslije, producirao je Luky. Bilo je to osam godina nakon Lukyjeve teške prometne nesreće. Tada je u bendu bio i Ljubo Silić. Upitan kako gleda na te albume Urban je rekao da nije dobar kritičar i da bi on to sve zapalio i da nestane.
Razlaz s Urbanom
“Ali ako želim biti realan i objektivan i uzmem u obzir u kakvom sam tada stanju bio, zdravstvenom i psihofizičkom, način na koji sam radio s ljudima i koliko sam znanja imao, mislim da je ispalo bolje nego što se moglo dogoditi. I sreća me poslužila, imao sam super suradnike. Uz intuiciju i instinkt za preživljavanje, ispalo je dobro”, rekao je Urban te opisao što se sve u to vrijeme događalo.
“Na pola djelovanja Laufera sve se počelo intenzivno događati i nisam bio spreman na to. Nismo bili samo popularni nego se meni kao mladom čovjeku dogodilo da mi ljudi pripisuju mesijanske stvari, što je suludo. Nije se problem tada izgubiti. Putovalo se puno, svirala su se po dva koncerta dnevno, sami smo vozili. Uvjeti su bili katastrofa. Danas bih se, da tako radim, raspao, ali kad si mlad, možeš sve podnijeti. Mlad si, ne znaš jesi li ono što misliš da jesi ili si ono što ljudi misle da jesi i nije se problem izgubiti”, naveo je Urban, a onda objasnio što je uslijedilo.
“U tom trenutku čovjek potegne za određenim stvarima misleći da će proširiti svoje umjetničke horizonte, možda se to i dogodilo, ali je minus toliki da se to sigurno nije isplatilo. Čovjek posegne za stvarima na koje previše pjesnički gleda. Imao sam hrpu idola koji su imali probleme s opijatima u to vrijeme i pod njihovim se utjecajem čovjek zaigra i ideš lakše kroza sve to, a onda se za par godina nađeš u bezizlaznoj situaciji da trebaš pomoć. Te ploče nastale su u tim trenucima, što su najgora stanja u kojima sam ikad bio. Bio sam i u kontaktu s ljudima koji su nekakav polukriminalni milje, koji jedva čekaju da ovisiš o njima. Godinu i pol sam živio u Splitu dok smo snimali. Splitska scena i taj zvuk utjecali su na album ‘Žena dijete’ i možemo reći da je to splitski album. Split je tada bio svojevrsni Berlin hrvatske scene. TBF tada još nije imao album, postojao je i Zidar Betonski”, prisjetio se Urban.
Damir Urban ne krije buntovnu prošlost: ‘Ja sam idiot koji je morao gurati ruke u šteker’
Nakon tog uvoda objasnio je zašto se razišao s Lukyjem. “Luky je, kad je riječ o tehnici, jedan od najtalentiranijih ljudi s kojima sam radio i ti albumi sigurno ne bi bili ni upola uspješni da ih on nije radio. To ima cijenu. Lukić je bio producent i kao takav bira put, vuče konce, ti doneseš pjesme i od tada pa do kraja ovisiš o njemu, njegovu raspoloženju i što će se raditi. S druge strane, imao je privatnih problema i morali smo čekati tri, četiri mjeseca. A kada sam stavio na vagu jesu li mi važnije pjesme ili savršen zvuk, odlučio sam se za prvo i snimiti cijeli album na diktafon ako treba. Naučio sam tada koja je cijena vrhunskog audiopaketa i više je nisam spreman platiti nikada”, naveo je Urban.
Upitan je li mu bio bolniji razlaz s Ljubom ili Lukyjem, rekao je da se u životu razišao s puno ljudi, ali da je s Ljubom bilo bolnije. Ustvrdio je tada da je Luky samoživ i bezobrazan tip, baš kao i on.
“S Ljubom sam svirao u Lauferu, bio mi je vjenčani kum, živjeli smo zajedno. S Ljubom je bilo teže nego s Lukyjem. Luky je samoživ tip i bezobrazan kao i ja i za njega se ne brinem. Kod Ljube se dogodilo, bili smo bliski u radu, isprepletale su se ideje (…) Na kraju postoji grozna stvar u bend-formacijama. Tu je ipak netko autor, netko svira, pridonosi dionicama, odlično odsvira, ali kada neki klinac doma uzme gitaru i odsvira je, oni nestaju i ostaje samo onaj tko je to napravio. Tu su se pomiješali lončići tko je koliko važan u autorskom dijelu. U jednom trenutku Ljubo je očekivao da će doći vrijeme kada će se pitati za njegov autorski doprinos (…) U jednom trenutku rekao je pet rečenica previše i tada nisam mogao drugo nego mu poželjeti sreću u daljnjem radu”, objasnio je Urban.
Bez straha
S druge strane, o načinu na koji je radio, Luky je progovorio u intervjuu za portal Atma. “Često sam pisao, aranžirao ili producirao neke pjesme ili cijele albume samo da pokažem na tom oglednom primjeru: evo, ljudi, može se to i ovako! Ne volim povlađivanje stereotipima, volim progres, napredak, nove ideje, nove tehnologije. Znanost u tom smislu smatram, kao i umjetnost, osnovnim pokretačima ljudskog napretka i rasta. Ovo je vrlo važno jer nova otkrića i novi načini postojanja nisu mogući bez znanstvenih istraživanja i umjetničkog propitivanja”, objasnio je te otkrio u kojem smjeru planira ići.
“Najvažniji i jedini plan koji imam za budućnost jest – biti što više na moru. Samo more mi je važno, sve ostalo je farsa”, rekao je Luky. Osvrnuvši se na glazbenu karijeru i privatni život, otkrio je kako je ponosan što je glazbi uvijek pristupao bez kalkulacija i davao sve najbolje što je znao.
“Zahvalan sam ponajviše upravo glazbi i moru jer me nikad, ali baš nikad nisu izdali. Stoga sam zahvalan što radim ono što najviše volim i živim na način koji volim. Slobodu cijenim najviše od svega. Slobodu svakog ljudskog bića da bude ono što želi biti – bez straha i srama”, poručio je Luky.
Objava Mnogi se pitaju gdje je nestao Luky: Nakon teške nesreće, potpuno se promijenio pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.
Izvor: dnevno.hr
