Kroz reprezentaciju Bosne i Hercegovine prošlo je mnogo igrača. Neki su bili epizodisti, neki su se zadržali duže, pojedini su proveli deceniju, a neki i duže.
Faruk Hujdurović ostao je kratko, odigravši 12 utakmica. Debitirao je u Glasgowu protiv Škotske 1999. godine, a posljednju utakmicu odigrao na Grbavici protiv Makedonije 27. marta 2002. godine. Stariji pratitelji reprezentacije pamte njegovu igru na Koševu protiv Španije, ali i neke sjajne utakmice u Bundesligi. Njegova životna priča je teška, puna iskušenja, uspona i padova. A sve je počelo u Bijeljini gdje je rođen 14. maja 1970. godine…
Povezana vijest:
”Počeo sam u rodnoj Bijeljini, u Radniku. Tada smo se takmičili u republičkoj ligi, treći rang jugoslovenskog nogometa. Već sam 16 godina sam ušao u prvu tim Radnika. Bio sam malo i u Podrinju iz Janje, nekih godinu dana. I onda je počeo rat” počinje ispovijest za Sportske.ba Faruk Hujdurović.
”Počinje rat, april… Krvavi Bajram u Bijeljini. Malo poslije toga je po mene kući došao jedan arkanovac, koji mi je rekao da sjednem u njegovo auto. Isprava sam se odupirao, ali mi je zaprijetio da sjednem u auto. Prebacio me je preko Rače u Srbiju, u Bačku Topolu. Tu sam proveo neko vrijeme u AIK-u. Ne mogu govoriti o tome ko je on, ali je bio vrlo korektan prema meni. Pomogao je mojoj porodici u Bijeljini. Na kraju me je odveo u OFK Beograd. Moja porodica je prebačena iz Bijeljine u Tuzlu na slobodnu teritoriju.”
Kako vam je bilo u Beogradu s obzirom na ratno vrijeme. Bošnjak ste u državi koja je izvršila agresiju na Vašu zemlju?
”Ne mogu se požaliti ni na šta. U tih skoro dvije godine mi je bilo prelijepo u Beogradu. Ništa mi nije nedostajalo. Imao sam sjajnu ekipu, odlično društvo Zvezdana Terzića, Simu Krunića, Podunavca, Nikolu Damjanca… Odlični prijatelji i ljudi. Igrao sam dobro, cijenili su me i poštovali. Ostao sam do 1994. godine u Beogradu, nakon čega sam odlučio da napustim Srbiju i krenema u Evropu.”
Prva stanica je bila Slovenija. Kako ste se našli tamo i zašto niste išli dalje?
”Ušao sam ”na crno” u Sloveniju. Nekako sam se prebacio i došao u Celje. Postao sam igrač Publikuma. Bilo mi je jako teško u Sloveniji. Koliko god mi je bilo lijepo u Srbiji, u Sloveniji sam patio. Ljudi su bili nekorektni prema meni. Bio sam potcijenjen i kao čovjek i kao igrač. Kad bih se pobunio, samo bi mi rekli ”ako ti se ne sviđa, idi u Bosnu na ratište”. Jednostavno nisam imao izbora. Morao sam da šutim i trpim.
U Publikumu ste proveli dvije godine. Veliki iskorak u karijeri napravili ste prelaskom u austrijski Ried?
”Hvala Bogu, pratili su me Austrijanci i dobio sam ponudu. Tamo je bio Marinko Ivšić koji me je doveo u Austriji. Nakon patnji u Sloveniji, u Austriji sam konačno uživao u nogometu. Odmah sam se izborio za mjesto u prvoj postavi i brzo sam postao najbolji odbrambeni igrač u ligi. Iskreno, letio sam terenom, niko mi nije mogao parirati.”
Sudbinski je bio Vaš susret s legendarnim Ivicom Osimom. Kako je došlo do njega?
”To je čovjek koga jako poštujem. Za mene je najbolji čovjek na svijetu. Počeo sam igrati, a on je tada vodio Sturm iz Graza, koji je imao strašnu ekipu, igrali su Ligu prvaka. Svaki put bih mu dao gol i bio najbolji na terenu. Poslije utakmica bi ostajali da pričamo. Uživao sam u druženju s njim, a vidio sam da je i njemu bilo lijepo. Osim me je preporučio Faruku Hadžibegiću koji je tada bio selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine. Rekao mu je kakav sam igrač i vrlo brzo sam dobio poziv u nacionalni tim. To je bio preokret u mojoj karijeri.”
Debi u nacionalnom timu imao je u Glasgowu protiv Škotske 5. oktobra 1999. godine.
”Imali smo dobru ekipu u to vrijeme. Bolić, Baljić, Barbarez, Varešanović, Topić, Šabić, Mujčin, Beširević, Kapetanović, Gušo na golu… Lijepo su me prihvatili. Odmah sam se nametnuo. Igrao sam dobro, no Hadžibegić je smijenjen vrlo brzo, ali je došao Mišo Smajlović.”
Utakmica koja je promijenila Farukovu karijeru je bila na Koševu protiv Španije. Dueli sa Raulom su mu obezbijedili transfer u Bundesligu.
”Na Koševo je došla Španija sa top ekipom, Raul, Helguera, Mendieta, Munitis, Urzaiz, Lopez… na golu Casillas. Moj zadatak je bio da pazim na Raula. Nisam imao straha, igrao sam opušteno, jer je protiv takvih igrača najlakše igrati. On je bio opasan napadač, ali ja sam ga pratio u stopu. Nijednom nije napravio neku situaciju, nije postigao gol. Nakon te utakmice sam se prodao u Energi Cottbus.”
Foto: Screen
Igrali ste stopera, bili ste ”specijalac” koji je čuvao najbolje napadače u Bundesligi. Ko Vam je bio najteži rival?
”Čuvao sam Ailtona, Janckera, Zicklera, Neuvillea, Amorosa, Elbera, Kollera, Sanda… ali najgori mi je bio Miroslav Klose. Njemu nisam mogao ništa. To je nevjerovatno. On me je ubijao. Kad dođe utakmica u kojoj ga trebam čuvati, ja bih radije otišao na tribine nego igrao. Kad ga udarim, on je još gori. Skočim, padnem na zemlju, a on još u zraku. Korektan, ali čudo od igrača.”
Iz Cottbusa je prešao u Carl Zeiss Jenu, s kojom je iz četvrte stigao do druge njemačke lige, ali je u 37. godini mora završiti profesionalnu karijeru. Nastavio je igrati amaetrski nogomet, a istovremeno je i radio u firmi.
”Radio sam, igrao, imao sam neku krizu psihičku. Prolazio sam kroz neka teška životna iskušenja, bio sam depresivan. Bio sam šef u jednoj firmi, nisam se mogao nositi s problemima i počeo je mobing. Skupljao sam sve u sebe, u jednom sam trenutku razmišljao da dignem ruku na sebe, da se zaletim autom i da sebi oduzmem život. Ali, spasio me je pas. Da, kćerka mi je kupila psa s kojim sam puno vremena probodio i to me je vratilo u neku normalu. Ljetos sam bio u Bosni i družio sam se sa svojim saigračima. Zahvalio bih se Sinanu Sinanoviću koji me je pozvao da budem dio ekipe zvijezda BiH. Igrali smo u Sapni, baš sam se lijepo osjećao. Ponovo sam bio u svom prirodnom, sportskom okruženju, sa svojim narodom. Osjetio sam neku pozitivnu energiju i jedva čekam da se opet družim. Svi ti loši dani su iza mene.”
Farukov sin je nogometaš. Igra u Njemačkoj i puno obećava…
”Moj Edhem je veznjak, za razliku od mene. Vrlo je talentovan ima 21. godinu, igra u četvrtoj ligi. Napreduje, njemu sam se posvetio, pratim ga i zaista mislim da ima potencijal, ali ga ne forsiram.”
Prati reprezentaciju BiH, koju vodi njegov saigrač Sergej Barbarez.
”Duša me boli kad vidim kako gubimo. Barbarezu je ispunjena životna želja da vodi reprezentaciju, ali ovo je jako loše. Ne mogu da shvatim da smo tako slabi, da nemamo plana, da se igrači jedva vuku po terenu, odbrana loša, nemamo beznog reda, napadači bez lopte… Ovo što smo odigrali protiv Njemačke je užasno. Ovo nikada nisam vidio. Ne vidim nikakav napredak, samo se vrtimo u krug.”
(E. D./Sportske.ba)
The post Ispovijest bivšeg Zmaja: ”Arkanovac me odveo u Beograd. Ivica Osim mi je spasio karijeru. Razmišljao sam o samoubistvu…” appeared first on Sportske.ba.
Izvor: sportske.ba
