“Da li znaš kako je to kada te neko udari, a boli toliko da jedva možeš da sjediš?

Društvene mreže danima su usijane od ispovijesti brojnih djevojaka i žena koje su, shvativši da nisu usamljene u ulozi žrtve, javno opisale koliko je strašno doživjeti nasilje na svojoj koži.

Nažalost, takvih iskustava je više nego što ste možda zamišljali da postoje, a važno je da se sa istim upoznamo, kako bismo pružili podršku žrtvama, ali i naučile da prepoznamo nasilničko ponašanje ako se sa istim suočimo, ili neko naš blizak.

Jedna od djevojaka koja je iskreno progovorila o partnerskom nasilju sa kojim se godinama borila jeste i mlada preduzetnica Dunja Petrović, koja je na Fejsbuku poručila da pitanje javnosti “Što si to trpjela” u ovakvim slučajevima nije na mjestu, te potanko i na ličnom primjeru objasnila zbog čega.

Njen post prenosimo u cijelosti:

“Nisam ni slutila da ću ikada imati potrebu da o ovome javno govorim. Smatrala sam da je to dio moje intime i da je u redu da to zna nekolicina ljudi iz mog okruženja. Sve ovo što se trenutno dešava me toliko ljuti, od toga imam gorak ukus u ustima i sada znam da sam pogriješila.. I, da li znate koje je najgore pitanje koje sam mogla da čujem kao odgovor na ono što mi se dogodilo? – “ŠTO SI TO TRPJELA?!?!”

Svako ko me je poznavao od ranije znao je da ukoliko bi neko samo digao ruku na mene istu bih mu odgrizla i to do ramena. Bilo je vremena kada sam se i sama pitala zbog čega neko nešto trpi i kako ne može da se izbori sa nečim, zatim me je život demantovao i ja sam postala baš ta koja TRPI.

Trpjela sam psihofizičko nasilje od svog partnera od 18 do nepune 21 godine, da, dobro ste pročitali, skoro 3 godine. I o tome sam šutjela i da, to sam trpjela. I da, na to pitanje napokon poslije godina i godina odlaženja kod psihologa mogu svima vama koji ga besramno postavljate da dam odgovor. Mogu, jer mi je trebalo da shvatim da nisam JA kriva i da ne treba da me bude sramota zbog svog tog zla koje mi je nanijelo biće jače od mene same. A niste ni svjesni koliko je teško izboriti se sa time…

-Trpjela sam jer mi je strah toliko ušao u kosti da nisam znala kako bih živjela bez osjećaja istog. Trpjela sam toliko da sam zarad tog osjećaja bila spremna da se odreknem svega i svih, što mi je u tom momentu i polazilo za rukom.

-Trpjela sam jer sam psihički toliko bila utučena da sam se osjećala bijedno, ništavno, poniženo i ubijeđeno da je taj neko najbolje što imam u životu i da to ne smijem da izgubim. Da je nešto najviše što u životu mogu da dostignem.

-Trpjela sam jer mi je jedan lijep gest bio važniji od desetine onih užašnih i okrutnih.

-Trpjela sam jer je trpjeti zlostavljanje u tom trenutku bio moj svakodnevni i normalan život.

-Trpjela sam jer su neki ljudi prisustvovali tome i nisu učinili ništa!

-Trpjela sam jer sam se ja osjećala krivom i odgovornom za sve što mi se dešava!

-Trpjela sam jer sam stalno slušala “neću više”.

-Trpjela sam jer sam mislila da će proći.

-Trpjela sam jer…

-Trpjela sam jer..

-Trpjela sam jer..

Sada ću ja vas gospodo draga koja postavljate ovo čuveno pitanje k’o iz topa, te nalazite opravdanja za počinioce pitati nešto:

– Da li znate kako je to kada svaka fizička bol prestane da bude bol? Kada vam to postane svakodnevica, kada na svaki udarac zaboravite ali psihu ne možete da držite pod kontrolom i sa istom ne možete da se izborite? Kada svaka modrica zacijeli, ali ste vi toliko polomljeni da ne znate odakle da krenete i kako uopšte da se sastavite?

-Da li znate kakav je osjećaj živeti sa osobom kojoj je najgore reći istinu, pa nešto prećutkujete ili strah iz vas automatski izgovara “bijele laži” ali ćete i tada svakako biti krivi? I ovdje se sve svodi na opciju da od dva zla odaberete manje.

-Da li znate kako je to kada vam neko od koga se bojite mjeri otkucaje srca čak i kada govorite istinu? Da, logično, od tog istog straha srce ne možete zadržati da ne iskoči iz grudi ali i tada ste KRIVI! – do prije godinu dana sam na pitanje “da li lažeš?” i dalje imala tu reakciju.

-Da li znate kako je to kada treće lice posmatra kako vas neko udara dok ležite na podu ali ne uradi ništa?

-Da li znate kako je to kada vezanih ruku provedete koji sat?

-Da li ste ikada osjetili toliku nemoć, strah, poniženje, osjećaj oduzete časti i ličnosti da ste pokušali sebi da oduzmete život?

-Da li znate kako je to kada stalno morate nekome da se pravdate?

-Da li znate kako je to da smijete da izlazite samo tamo gdje vam je to dozvoljeno, viđate samo ljude koje vam je dozvoljeno da viđate i da se morate vratiti u roku od odmah ako vam se tako kaže – inače će vas sačekati zaključana vrata pa vi, vidite šta ćete?

-Da li znate kako je to kada vam je potreban razgovor ali nemate sa kime da popričate, neko vas je izolovao od svega i svih i kažnjava vas ćutanjem. A i ukoliko vam padne na pamet da bilo šta kažete, vjerujte mi, ubrzo biste se pokajali.

-Da li znate kako je to kada vas neko ucjenjuje stvarima na koje vas je on sam u bukvalnom smislu natjerao? A sve u cilju da ga sutra ne bi ostavili..

-Da li znate kakav je osjećaj kada neko pocijepa bar i dio odjeće na vama?

-Da li znate kako je to kada vam neko baca stvari kroz prozor?

-Da li znate kako je to kada vas neko udari da se ne poznaje ali toliko boli da jedva možete da sjedite?

-Da li znate kako je to kada vas neko guši jastukom, a prije toga ste to vidjeli samo u filmovima?

-Da li znate kako je to bojati se za sopstveni život dok vas je sa druge strane i briga šta će vam se dogoditi jer samo želite da prestane, ali ste navikli? Kontradiktosnost – zar ne?

– Da li znate kako je to kada se nakon svega i dalje cimnete kada neko krene rukom ka vama?

-Da li znate kako je to da vam se i nakon odlaska od te osobe, ista godinama pričinjava tako što vas “čeka” ispred zgrade, pa vas u povratku iz prodavnice nešto samo sasječe u stomaku i ukopa vas da ne možete ni korak dalje?

-Da li znate kako je to pretvarati se da je drugačije, da je bolje, jer ne smijete i ne možete iskriviti tu iluziju koja vas obmanjuje?

Ovako mogu nastaviti u nedogled i na svako moje pitanje vaš odgovor će biti NE! Moj i odgovor nekolicine njih je DA, APSOLUTNO ZNAM KAKO JE! A vjerujte mi, u nastavku bi se našla neka mnogo gora, još neprijatnija i neuporediva pitanja sa gorenavedenim. Neka od kojih bi se i vi naježili.

Prije nego što se začudite ili postavite neko slično pitanje, pokušajte da razumijete. Ne tražite razloge, samo razumite, ili se bar potrudite da razumijete. Ukoliko ste uspjeli da se oduprete tome, svaka čast! Ali.. nije svako jak kao vi.

Ja nisam bila. Nisam prijavila. Ćutala sam i o ovome progovorila tek nakon određenog perioda. Bojala sam se reakcije, osude, osjećala sam krivicu, osjećala sam sramotu iako sam sa svojom porodicom imala uvijek otvoren odnos. Ovime nisam imala srca da ih povrijedim i tu sam pogriješila, trebala sam. Trebala sam jer ih time ne bih povrijedila već bih pomogla kako sebi, tako i njima.

Ne znam da li ste zaista svijesni, ali ovo će neki meni bliski ljudi saznati tek sada na ovaj način i izvinjavam im se zbog toga..

Prije nego pomislite da izustite bilo šta – zamislite se. Na našem mjestu sutra može biti vaša kćerka, sestra, prijateljica, tetka, sestričina, majka, komšinica, poznanica. Na našem mjestu sutra može biti i bilo koji muškarac!

Prije nego izustite bilo šta – zapitajte se. Možda upravo neko vaš prolazi kroz isto, a da vi ni ne znate ili se čak pravite da ne znate! (i u tom slučaju SRAM VAS BILO).

A ja.. ja se odavno više ne bojim. I znate šta još? Više ne posjećujem ni psihologa.

Danas sam mlada, uspješna i ZAISTA voljena žena koja svakodnevno raste i niže uspjehe. Uskoro diplomirani inženjer, suvlasnik firme koja je svakim danom sve uspješnija i neko ko je sebi stvorio i ostvario toliko toga za šta sam nekada mislila da je nedostižno i nemoguće.

Onom ko se u ovome pronađe, ukoliko je za to uopšte takva ličnost i sposobna, želim da poručim samo jedno – VIŠE SE NE BOJIM I NE MOŽEŠ MI NIŠTA. Štaviše skoro sam imala tu “čast” da ga sretnem i napokon ništa ne osjetim. Niti ljutnju, niti mržnju, niti bijes.. osjetila sam samo to koliko sam sigurna u sebe, ponosna na ono ko sam danas, gdje sam i šta sve zapravo mogu. A kada ne osjećate ništa – to znači da je kraj i da ste vi pobjednik!

Hvala svakoj osobi koja je stala uz mene, hvala svakome ko me je razumio, svima vama koji ste me pustili nazad u svoje živote bez kompromisa i bili lijek pomoću kog sam zacijelila i postala ono što sam danas.

Najviše, hvala meni – što se nisam dala, što nisam izdala samu sebe, što sam pokazala sebi koliki sam borac, koji ide i van svojih granica. Hvala meni što sam počela neizmjerno da volim i cijenim sebe i ono što jesam!

Jedna djevojka koja je mogla da me razumije iz razloga što je, na žalost, prošla kroz slične stvari naučila me je jednu lijepu rečenicu koja mi je neopisivo pomogla i zauvijek ću se držite nje.. “Nisam ja sebe na ulici našla!”

Uspjela sam i ti ćeš uspjeti! Nisi kriva, biti žrtva nije sramota, sramota je opravdavati nečiju monstruoznost i koristiti se istom nad slabijima. Šta god uradila niko nema prava da ti naudi! Izbori se i zapamti – NISI SAMA”, napisala je ova mlada žena, prenosi “Žena“.

Izvor: haber.ba